Nastavak priče uspešnih u IT sektoru – Media 4

Nastavljamo tamo gde smo juče prekinuli priču sa Markom Spasojevićem, vlasnikom firme Media 4 koja se bavi kompjuterskom grafikom, animacijom i izradom video igara za mobilne platforme. Marko kaže da uglavnom radi sa inostranstvom. Da ne misliš i ti da u Nišu nema para?

  • Ja mislim da itekako ima para u Nišu. Problem je samo uzeti pare. Sada je moja perspektiva totalno drugačija. Jer ono  što se meni u Nišu dešava kao kupcu, a ja sam poprilično dobar kupac, je to da ljudi ne umeju da mi uzmu pare. Neretko moram za neko parče hardvera da okrenem Beograd i da mi to dođe kurirskom službom, umesto da to najnormalnije ovde kupim. Problemi koji su ovde u najvećoj meri zastupljeni, ono pto sam ja primetio, ide otprilike ovako. Uđem negde gde zapošljeni nisu zadovoljni platom i manifestuju to kroz neku negativnost prema klijentima i potencijalnim kupcima koji su ušli u taj poslovni prostor i nisu svesni da tim nekim ponašanjem direktno utiču na sam promet te radnje i te firme. To nije mesto gde se rešavaju ti problemi. To mora da se rešava na nekim sastancima a krajnji korisnik to ne sme da vidi. I ne smeju tim gestom da odbijaju potencijalne kupce jer oni ne znaju da li sam ja došao da kupim dva ajfona koji koštaju dvesta hiljada dinara ili set-up box koji košta tri hiljade dinara. Jednostavno, svaki posao i svaki klijent mora da bude isto tretiran i iz tog nekog kvaliteta može da dođe do uspeha.

A neki početni strahovi i početni problemi?

  • Ja sa se probudio tog dana i rekao sam sebi da ako ja ne mogu sebi da zaradim dvesta evra onda i nisam dobar za ovu kuglu zemaljsku. Kada je to krenulo i kada vidiš kako pare lete na sve strane, a veoma teško dolaze i u veoma malim količinama, normalno je da se zapitam šta li radim, da li sam u pravu. Pa su tu neki ljudi u tvom životu koji zavise od tebe. Pa je tu i pitanje da li da pratiš svoje snove ili da prihvatiš tmurnu svakodnevicu i nije svejedno. Negde sam i pročitao da statistika kaže da na kugli zemaljskoj samo 2 % populacije mogu da budu preduzetnici dok 98 % ljudi traži neku sigurnost i nekako im je lakše da rade kod nekog nego da rade za sebe. Mislim da je to tačno. Iz ove perspektive ipak bih, kao što sam rekao svim svojim prijateljima, tako i vašim slušaocima mogu da preporučim, da ukoliko veruju u sebe i imaju mogućnost da budu disciplinovani i da posvete sebe tom poslu za koji su se odlučili, da se upuste u te vode. Mislim da nijedna država, nijedan zakon nije toliko loš, koliko je loš neki nerad, lenjost, i fizička i mentalna.

Kada smo već kod mentalne lenjosti, tvoja sfera poslovanja se razvija brzinom svetlosti što znači da ti kontinuirano moraš da učiš?

  • Pa ja bih to nazvao „mora da se radi“. Proces učenja je nešto što krene od najranijih godina i nikada se ne završava. Što je rekao moj otac, čovek se uči dok je živ i opet umre glup. U potpunosti se slažem sa tim. Ova industrija jeste da se razvija svakodnevno i taj proces učenja je već prešao u poslovnu obavezu, znači svakoga dana mora da se istražuje, da se vidi u kom pravcu ide, šta se dešava, kakve su promene na tržištu, kakva su tržišta generalno. Ono što je za mene bilo iznenađenje to je da nisu sva tržišta ista i da nemaju svi iste potrebe, pitanja, želje. Tako da stalno mora da se uči. Uči se bukvalno i u kafiću kada sedneš i popiješ kafu. Posmatraš neke druge kako rade, da li možeš i ti to da primeniš i tako dalje.

I za sam kraj, koje su lepe strane toga što si sam svoj poslodavac?

  • Ne znam odakle da krenem. Prvo to je neko zadovoljstvo da sa svojih deset prstiju i tom jednom sivom moždanom ćelijom uspevaš da se brineš o nekom, da to opstaje godinama, da upoznaješ nove ljude, da imaš prilike da radiš sa divnim ljudima. Da imaš prilike da kroz posao upoznaješ neke zaista interesantne osobe, da stalno nešto novo naučiš, putovanja.

Nadamo se da vas je i Marko svojom pričom ohrabrio da sami nešto započnete.

Projekat „Kreni i promeni život“ podržala Uprava za kulturu, grad Niš.